.........
Sjećam se bjelih oblaka umrlih na kraju dana. Sjećam se starih bendova izgubljenih u šansonama. Kinoteka. Ad hoc diskoteke u Vatrogasnom domu. Gramofona u ćošku dnevne sobe. Knjiga o dalekim prerijama Sjeverne Amerike. Stripova.Sjećam se nematerijalizma. Kafe ukućana s komšijama. Ratluka. Sreće što postoji Milka čokolada. Da mogu da poželim jednu želju i nijednu drugu. Želio bih da se ništa nije promjenilo. Sjećam se BMX bicikla, građanskog društva, Jadranskog mora punog mladih mađarica, pecanja sa frendovima, života bez obaveza.Eh, što nisam diktator, da sve vratim kako je bilo. A bilo je više nego dobro, bilo je svima i bilo je dovoljno. Imam, nije da nemam. Svega imam, osim one bezbrižnosti, dragih ljudi kojima palim svijeće i kafe s komšijama.
Ni komšije, ni mađarice danas nisu što su bile. Ulice i adrese mjenjaju tajne veze. Sve šifrovano, bezukusno. ...potrošno, pa i ljudi. Mislim da su me već negdje stavili za otpis. Sreća da ovo i ovi neće moći potrajati. Sreća pa sam im se uspio oteti. (Lažem se, nisam.)