San o jednoj ženi

Vrati, vrati mi,

          dane kada bila mlada si,

          kada bili mladi smo mi.

            Nježnost u njima kiptala je,

            i srcem rješavalo se sve,

            sve što odnijelo je srećne sne....

            Vrati, vrati mi,

            jutra kad sam bio važan ti,

            kad smo na nas bili ponosni.

            Više ne vidim u tvom oku sjaj,

            mirno dušo ruku mi daj,

            ne moraš reći da je kraj..

            Nemam te čim čuvati.

            Namam snage moliti,

            da ostaneš,

            da oprostiš,

            jer ostao ni ja ne bi,

            kad znam sve o sebi...

Čime da te čuvam?

            Čime da te pokvarim?

            Svjet je sklonio od mene sunce,

            posvađao sam se zbog toga s njim.

            Usne su mi prokrvarile,

            so ih izjela..

            Sanjao sam te,

            kosa ti je bila bijela...

            Pitao bih te za ljubav,

            znam da je nemaš ..

            Pitao bih te za sreću,

            neću iz inata da znaš!

            Naposljetku,

            što da te čuvam?

            Što da te kvarim ?

            Sve si mi ljepša,

            sve si mi draža

            otkako si s njim...

Samo jednu ljubav imam
a ta ljubav, to si ti
došao sam da ti kažem
da ću s tobom ostati

Samo jednu ljubav tražim
sada sam je našao
došao sam da ti kažem
da bih s tobom ostao

Sleteo sam ti u snove
pitala si, otkud ja
shvatio sam da te volim
kad si me probudila

Sleteo sam ti u snove
malo si se čudila
počeo sam da te ljubim
kad si se probudila

Tražio sam te na moru
i po okeanima
ti si došla tiho, nežno
i sve si promenila

VLADA DIVLJAN

Utkaću se u nebo, šilo sam. Gdje mi je bilo srce sad je praznina, provuci bijelu nit kroz njega-izvesćemo oblak.

            Biću slobodan, ne plači mala. Svaka priča ima kraj. Ova scena je postala preteška za mene.

            Kao u starom crno-bijelom filmu odlazim. Da možeš čitati mi misli shvatila bi da sam sretan. Nisam ti ja više heroj za ovaj svijet. Jednostavno ne shvatam gdje je tvoja ljepota nestala.

            Izvini, mala. Nije do mene. Život nije bajka, najviše je vjest iz novina.

            Povrjedio sam se hiljadu puta. Povrijedio sam te bar jednom više. (Valjda nisam znao bolje.) Ovu šaku zemlje što sam ostaviću vjetru.

            Utkaću se u nebo, bijela nit sam. Pođi sa monom, znaš da ne mogu biti sam.

Kad padne prvi snijeg i djeca se razbježe po obližnjem brdu, pomislim: Zašto nisam mlad ? Sve je nevažno danas. Pahulje, sanke, snješko...

            Trebaće novca za ogrjev. Glupi snijeg. Cipele su mi mokre. Moram iz ormara izvući šal.

            Razvlači se bjelilo po putu kao tijesto. Kad bolje razmislim sa zimom zavladalo je sivilo (osim snijega)..Nebo. Asfalt .Odjeća prolaznika. Moje ruke. Kao crno-bijeli film. Loša monodrama, e.. to je.

            Koračam prema stanu pokušavajući se sjetiti crvene haljine..i rumenih usana koje su me nekad ljubile (prislino, da ne puknem po šavovima). Zaboravljam...Hm...Koliko sam godina imao? Koliko je bilo poljubaca te večeri..Mislim da su joj usne imale okus trešanja. Ne znam...Više nisam siguran.

            Vrijeme se pogoršava, prelazi u mećavu...Čemu  vriska djeco...Čemu radost oko nečeg što će te zaboraviti dok trepnete okom..

            Prerastao sam sreću izgleda....Gdje bih mogao naći večeras par crvenih trešanja?